HIDROELEKTRANA ORLOVAC U RUDI
1968.-1972.
Hidroelektrana „Orlovac“ je visokotlačno derivacijsko postrojenje i dio je hidroenergetskoga sustava sliva rijeke Cetine. Gradbeni se elementi hidroelektrane nalaze u dvije države, akumulacije s pratećim građevinama i dio dovodnog tunela smješteni su u Bosni i Hercegovini, a drugi se dio dovodnog tunela s vodnom komorom, tlačnim cjevovodima, strojarnicom i odvodnim kanalom nalazi u Hrvatskoj.
HE Orlovac je građena u razdoblju od 1968. do 1972.g., a s radom je započela 1973.g.
Zahvaljujući akumulaciji jezera Buško Blato, koje se puni vodama vlastitoga sliva i sliva Livanjskoga polja te volumenom doseže potpuno vodno izravnanje, hidroelektrana „Orlovac“ može raditi isključivo kao vršno postrojenje koje prema potrebi ispušta vodu prema hidroelektrani „Zakučac“, najvećoj u slivu Cetine. Iz kompenzacijskoga bazena „Lipa“ Buškog Blata voda se preko ulaznog uređaja 12 100 metara dugim dovodnim tunelom i tlačnim cjevovodom odvodi do strojarnice HE „Orlovac“, ispred čije se strojarnice cjevovod rašlja prema trima proizvodnim jedinicama vertikalne izvedbe s „Francis“ turbinama, instaliranog protoka po 23,3 m³, te do triju sinkroniziranih generatora snage 79 MW. Ta je strojarnica, za razliku od strojarnice hidroelektrane „Zakučac“, smještena na otvorenom, a svi su pomoćni pogoni i upravljačnica spojeni u jednoj građevini. Kratkim betonskim kanalom vode se odvode do rijeke Rude te nakon njezina kratkoga toka utječu u Cetinu. Nasuprot upravljačko-upravnoj zgradi smješteno je rasklopno postrojenje od 220 kV s dvostrukim sabirnicama te sa trima generatorskim i dvama dalekovodnim poljima.
Hidroelektrana „Orlovac“, HEP-PROIZVODNJA d.o.o.,
Zagreb, 2003.
Arhitektonski su elementi HE „Orlovac" povezani su na jednom mjestu, ali
su svejedno ponovno do umjetnosti uzdigli čisto industrijsku namjenu. Brdo poput dugačke „gliste“ ukrižuje vidljivi površinski tlačni cjevovod koji vodu, ispušta i rašlja pred samom strojarnicom. Postrano ispustu položene su uvučene i neprimjetne prizemne servisno-garažne građevine. Strojarnica je smještena u zapadnom, najvećem segmentu visinski trodijelno stupnjevanoga okvirnoga armiranobetonskog gabarita. Betonski je sklop u blago uvučenom središnjem dijelu prizemno uključio ostakljeni ulaz s upravljačkim prostorom i plitkim balkonom nad njim, a u istočni su gabarit uključeni katni upravni i uredski prostori te u prizemlju prateći tehnički i servisni sadržaji. Čisto tehničku namjenu tih prostora Horvat ističe i vanjštinom u golom oličenom betonu, s djelomično profiliranim površinama između otvora. Središnji je ulazni dio ostakljen, a ulaz je postrano obrašten hortikulturom koja je uzrasla do prvoga kata.
Najniži, upravni dio zgrade obložen je bijelim bračkim kamenom različitih dimenzija i s reškama u odmaku. Strojarnica je s juga i sa sjevera obilato osvijetljena zahvaljujući slobodnostojećem arhitektonskom gabaritu i prostranim otvorima. Nad prizemljem je strojarnici s istoka položena nadzorna galerija do koje se dolazi kroz ostakljene upravljačke prostorije središnjega dijela građevine. Horvatu je u projektiranju površine od približno 3 000 m² vrijednom suradnicom bila arhitektica Desanka Govekar.
Paladino, Z. (2011). Projekti Lavoslava Horvata u području energetskih građevina, GRAĐEVINAR, 63 (11)
Na prvi pogled, dok posjetitelj ne zapazi tri pogonske turbine, poput gljiva pravocrtno smještene po prizemlju, unutrašnji prostor prozračnošću i čistoćom oblikovanja podsjeća na plesnu dvoranu. Bijeli brački kamen podnog popločenja, vertikalna ostakljenja i pravilan oblikovni raspored, rezultirali su privlačnošću strojarnice i turbinskoga kata koji je pod njom vidljiv kroz ograđene otvore u podu .
Paladino, Z. (2011). Projekti Lavoslava Horvata u području energetskih građevina, GRAĐEVINAR, 63 (11)